04. 11. 2019. * Država zbunjuje poslodavce kod obračuna radničke plaće. Manipulira komponentama plaće: “prvi bruto”, “drugi bruto” i “neto”, teoretizirajući kako “‘prvi bruto”, kojega čine neto plaća i prvi i drugi stup mirovinskog osiguranja – plaća sam radnik! Tvrdi da je to radnikovo izdvajanje.

To je providno, jer mi znamo da poslodavac plaća sve doprinose i poreze na neto plaću radnika i da je za platež svih poreza i doprinosa – on jedini i isključivo odgovoran i samo će se njega ovršiti ne budu li ove obveze pravodobno podmirene. Država preferira svoju, providno zamišljenu strukturu međusobnih materijalnih obveza i prava poslodavaca i radnika – kako bi zamutila računicu – kolika su zapravo, u postotku ukupna poslodavčeva izdvajanja na neto isplaćenu plaću radnika.

Svi porezi i doprinosi koji se vežu uz neto plaću radnika su poslodavčeva obveza i odgovornost i takva računica mora biti temelj ugovornog odnosa.   U ugovoru o radu poslodavac i radnik se pogađaju samo o neto plaći. Poslodavac nudi – koliko može neto platiti radnika, radnik uvjetuje – za koji neto iznos plaće je voljan raditi. Drugačije, odnosno sadašnje prikazivanje plaća nema nikakvih sličnosti sa stvarnim obveznim odnosima i temeljnom intencijom sudionika u poslu. (C.)