17.04.2019.
Poznato je da u razboritom svijetu mirovinski fondovi, koji prikupljaju uplate građana, da bi im jednom to kroz mirovine vraćali, novac ulažu isključivo u sigurne plasmane, u investicije za koje ne postoji ni minimalan rizik od gubitka. Svjetski mirovinski fondovi nikada ne bi ulagali novac u tvrtke kod kojih postoji i najmanji rizik u poslovanju povezan s nepredvidivim okolnostima, kao npr., u poljoprivredu koja je vječito izložena riziku vremenskih prilika i nekih zdravstvenih okolnosti, u marikulturu koja ovisi o svjetskom tržištu i prilikama, u turizam koji trpi više rizika, metalnu industriju koja ovisi o neposrednoj, inozemnoj i svjetskoj konkurenciji, u naftnu preradu itd.

U rizična ulaganja mirovinski fondovi ne smiju ulaziti!

Za mirovinske fondove jedino promišljenim i dopustivim smatra se investiranje u državne investicije kao što su izgradnja građevina, cesta, mostova, tunela, vijadukata i dr.

Naša četiri (obvezna) mirovinska fonda: AZ, RBA, Erste Plavi i PBZ/CO usuđuju se s našim novcem riskirati, pa ih ulažu u poljoprivredu (Agrokor) u brodogradnju (Uljanik) i tko zna kamo još. Pri tome će nas uvjeravati da – tako najviše profitiraju, a u situacijama u kojima su – svi izgubili, oni će nas uvjeravati da su i tu “ostvarili pozitivni rezultat”, da su “profitirali” da “nemaju nikakvih gubitaka”. Svoj ulazak u takvo kockanje s našim novcem, pravdali bi – rejtinzima tvrtki koje korisnicima njihovih ulaganja dodjeljuju ugledne svjetske kuće (“S&P” ili “Moody’s”).

Za “slučaj Agrokor i Uljanik” gdje je na kocki naših 261 milijun kuna, što za čuvare naše materijalne budućnosti nije veliki novac (?), kažu da su i tu – profitirali! (C.)