Gradnja se vidi iz aviona, a prepoznaje po kranovima!

04. 04. 2019. U jednom, od naših najčitanijih tjednika, čelnici regionalnih jedinica svakog ponedjeljka se (za proračunski novac) natječu tko će se više hvaliti svojim uspjesima. Oni koji u svojim sredinama imaju svakim danom sve manje djece, hvale se otvaranjem dječjih vrtića, oni čija županija ima najniže plaće u državi hvale se kako će čitavoj naciji izboriti plaće od tisuću eura, oni koji ništa osim svakotjednih organiziranja proštenjarskih tulumarenja nisu za svojih mandata učinili hvale se renesansom kulturoloških događaja, oni kojima EU prijeti oduzimanjem već odobrenog novca za građevinske projekte, zbog mrcvarenja investitora s papirima za gradnju, lamentiraju o nebrojnim graditeljskim poduhvatima koji su eto, pred milenijskom ekspanzijom.

Što se tiče gradnje, tu bar nije moguće lagati.

Nedavno sam u jednoj siromašnoj zemlji na istoku naše lopte, izlazeći iz grada, s uzvisine pogledao kroz zadnje staklo na autobusu i – iznenadio se. Kroz jutarnju maglu iznad grada, stršila je šuma dizalica, građevinskih kranova, njih na tisuće. “- Da, tu se gradi”, zaključio sam!

Krenete li iz nekog od hrvatskih županijskih središta prema centru naše Metropole, na cijelom potezu te relaciji nećete vidjeti – nijedan, ili u najboljem slučaju – pokoji kran. Nije teško zaključiti, ovdje se ništa ne gradi.

Kada se u jednom gradu gradi – jedna građevina, tada tu zarađuje novac stotine građevinara, stotine, stolara, metalaca, keramičara, električara, fizičkih radnika, tada zarađuje novac stotinu okolnih obrtnika i trgovaca, ugostitelja, benzinaca, slastičara, trafikanata, tada zarađuju svi. Kada se gradi mnogo takvih objekata tada imaju svi, tada se to vidi iz aviona a prepoznaje se – po kranovima.

U sredinama gdje se ne gradi ništa, može se samo pričati ili pisati, u proračunski plaćenim novinskim napisima.(C.)