Unatoč tome što radnici zaposlenih kod privatnih poslodavaca nemaju gotovo nikakvu organiziranu sindikalnu zaštitu, njihova prava utvrđena Zakonom o radu, Zakonom o obveznim osiguranjima i mnogobrojnim podzakonskim aktima, ne spadaju u racionalnu sferu. Ugovori o radu sastavljaju se s oznakom “prvog bruto” dohotka i “drugog bruto” dohotka, iako radnici i poslodavci razgovaraju i pogađaju se u neto iznosu, a računicu države nitko ne može drugačije tumačiti nego da se prikrije čisti postotak kumulativnog opterećenja plaća. Propisi o doprinosima tumače se kao da radnici dio poreza i doprinosa na plaću plaćaju – sami, a dio im plaća poslodavac, iako i jedno i drugo obračunava i plaća poslodavac i iako je za neplaćanje i jednog i drugog odgovoran jedino poslodavac. Još uvijek poslodavci moraju plaćati desetine slučajeva nerada, kada radnici – ne rade zbog npr. ozlijede na osobnom rekreiranju ili u razbibrigi. Stalno se uzvikuju parole koje idu za – što kraćim radnim vremenom, iako gotovo svi radnici realnog sektora žele raditi – što više (uz povišenu plaću)…